DDR - Ddr, Slušaj najglasnije, 2006.Da Turci imaju sjajne muzičare i da sviraju odličnu muziku mogli su se uvjeriti svi koji su pogledali odličan film Fatih Akina i Alexandera Hackea, Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul. U istom se filmu ne pojavljuju DDR ali zato ih je Zdena negdje iskopao i omogućio nam da ih čujemo. DDR čine četvorica istambulskih mladića koji, koliko sam uspio shvatiti sa njihovog sajta na turskom jeziku, vole Joy Division, Velvet Underground, Sonic Youth, Neu!, Feelies, My Bloody Valentine, Pixies, McCarthy, Galaxy 500, New Order i Wedding Present. Od svih nabrojanih najviše me podsjećaju na ranije radove Sonic Youtha. Ovakvo i slična poređenja nisu zahvalna ali uspjevaju da dočaraju zvuk banda. DDR zvuče zanimljivo, oslanjaju se na uglavnom na intrumentalnu muziku sa a ono malo što pjevaju je na turskom pa nemam pojma o čemu se radi. Album traje za slušanje zahvalnih pedesetak minuta i lišen je svake monotonije. Do sada su izdali nekoliko EP-a a ovo izdanje je njihov drugi album. Tko god voli hibride noisea, kraut rocka i onog što se nekada zvalo alternativa, uživaće u muzici DDR-a.http://www.dogualmanya.info/

DDR - DDR (2006, Slušaj najglasnije) Ova recenzija već je bila objavljena prije dvije godine, no u ovoj prilici valja je ponoviti uz nekoliko tek sitnih izmjena jer je bio njihov prvi objavljeni album i o njima nisam znao gotovo ništa. Ovdje je prije svega riječ o njihovom najcijelovitijem i najbolje produciranom radu, odnosno s pravom su ga objavili kao prvijenac jer su u svim pogledima definitivno sazreli za zalogaj koji se zove 50-tak minuta materijala. Album je snimljen 2005., godinu kasnije objavio ga je Zdenko, a 2007. je doživio svojih 5 minuta slave na američkoj KZSU ljestvici albuma. Sasvim iznenađujući album skupine DDR dolazi iz Turske i opčinjava svojom modernom izvedbom na pragovima kraut-rocka, post-punka i new wavea. Tekstovi su na turskom jeziku i zvuče odlično uklopljeni u njihovu glazbenu koegzistenciju. Sastav DDR su četiri momka Uner Altay (gitare i vokali), Cihan Cinemre (bas gitara), Can Batukan (gitare i vokali) i Murat Babalik (bubnjevi) i sviraju odlično, te pojam Balkana i zapadne Azije sasvim približavaju najmodernijim svjetskim rock tokovima. Zdenko Franjić je tada rekao da je i on sam ostao iznenađen velikim bogatstvom turske rock scene koja ima strahovito veliki broj rock izvođača što se s glazbom bave još od ranih šezdesetih godina, te da će povremeno objavljivati neka zanimljivija i interesantnija imena s tog nama posve nepoznatog područja. Svaka čast!Album otvara sasvim jednostavna skladba "Sputnik", a nastavlja ga Magazine kraut-rock pjesma "Kilbane". "Burgu", "Yarim Yanki", "Soz konusu gece" i završna "Pejmurde" su pak skladbe koje najviše mirišu na mix Joy Division - Interpol - Beta Band, dok njih nekoliko ima dosta čvrsto korijenje u Can izrazu - pjesme "K.", te instrumentali "Mukavemet" i "Titus Bramble", dok će neobičan indie-rock prikazan u šašavom naslovu "Pli Pli" podsjetiti na Pixies.Znamenitost DDR su dugačke i minimalističke gitarske improvizacije, te prostorni melodičan bas a'la Joy Division i vokal koji umnogome podsjeća na Ian Curtisa sa izletima u Damo Suzukijevski kreštavi glas. Jedina nepoznanica su tekstovi, pa dok se ne javi stručnjak za turski jezik, ovaj dio njihovog izraza će ostati zavijen u misterij.Sudeći po ovome albumu, slobodno se može primjetiti kako su nas Turci posve pregazili jer mi na ovim prostorima nemamo niti jedan sličan sastav, te da je turska scena strahovito bogatija od ove naše domaće sirotinje koja zbog popularnosti masturbira na pozornici.Ovdje treba dodati da su DDR po prvi puta uložili i duh kreacije na sam omot koji prikazuje idilu sretne radničke socijalističke obitelji iz '50-tih godina prošlog stoljeća. Upravo za promociju 'blagostanja i socijalističkog napretka'. Vrlo sarkastično... Ocjena (1-10): 8